Zašto Mjesec izgleda ogroman kad izlazi, a mali kad je visoko? Varka stara 2.000 godina

Izlazi pun Mjesec iznad krovova, narandžast i ogroman. Dva sata kasnije, visoko na nebu, isti Mjesec je mali srebrni novčić. Svako je to vidio i svako je siguran da je razlika stvarna. Nije. Riječ je o jednoj od najstarijih poznatih optičkih varki, koju su opisivali još Aristotel i Ptolemej.

Dokaz da je varka

Ispružite ruku i uporedite Mjesec s noktom malog prsta: pokriva ga podjednako i na horizontu i u zenitu. Ili ga fotografišite istim objektivom u oba položaja, na slikama je iste veličine, oko pola stepena. Mjesec je u trenutku izlaska čak za poluprečnik Zemlje dalji od vas nego kad je iznad glave, dakle ako išta, trebao bi izgledati mrvicu manji.

Dva glavna objašnjenja

  • Teorija prividne udaljenosti. Mozak nebo ne doživljava kao kupolu nego kao spljoštenu zdjelu: horizont nam se čini daljim od zenita, jer između nas i horizonta vidimo kuće, drveće i brda, a iznad glave ništa. Kad dva predmeta zauzimaju isti ugao vida, a jedan „znamo“ da je dalji, mozak ga proglasi većim. Ovu ideju je još u 11. vijeku razradio arapski naučnik Ibn al-Haytham.
  • Teorija relativne veličine. Na horizontu Mjesec poredimo sa sitnim dalekim predmetima (kuće, drveće) pa djeluje velik; u zenitu ga poredimo s golemim praznim nebom, pa djeluje malen. Isti efekat imaju dva jednaka kruga okružena manjim odnosno većim krugovima.

Zašto rasprava još traje

Varka se javlja i na pučini i u pustinji, gdje nema kuća ni drveća, što slabi drugu teoriju. S druge strane, ljudi koji gledaju Mjesec sagnuti kroz noge (ozbiljni eksperimenti su to radili) vide ga manjim, što pokazuje koliko mozak zavisi od položaja tijela i okvira. Psiholozi Irvin Rock i Lloyd Kaufman su šezdesetih godina mjerili da ljudi Mjesec na horizontu u prosjeku vide i do 1,5 puta većim. Vjerovatno djeluje više mehanizama odjednom, a nijedan nije dokazan kao glavni.

A narandžasta boja

Ona jeste stvarna, ne varka. Pri horizontu svjetlost Mjeseca prolazi kroz debeo sloj zraka koji rasipa plavu, pa do vas stiže toplija, narandžasta svjetlost, isto kao kod zalaska Sunca.

A „supermjesec“

Kad je pun Mjesec u najbližoj tački svoje putanje, zaista je oko 14 posto veći i 30 posto sjajniji nego u najdaljoj. To je mjerljivo, ali golim okom teško primjetno. Ono što ljudi tada fotografišu kao „ogroman“ Mjesec je i dalje uglavnom horizontska varka, uz teleobjektiv.

Izvori

Naslovna fotografija: Jeff Hollett / StockSnap (CC0)

Komentiraj